Lezbejske priče iz teksta: Kada ste shvatile/i?

Tekst Kada ste shvatile/i? je napisala Lamija Begagić i objavljen je na portalu ttps://lgbti.ba odakle smo uz dozvolu urednice preuzele sadržaj. 

Foto: Annie Gonzala Lorde

A.B., 36, prevodilac

”Studirala sam u Novom Sadu, na Filozofskom, koji se nalazi u Studentskom gradu, gde i drugi fakulteti. Ali sam živela skroz na drugom kraju grada (oko 5 km daleko od faksa). Jedna moja koleginica sa grupe živela je u mom kraju i ona je svakog dana hodala od faksa do kuće. Na prvoj godini sam joj se iščuđavala, a na drugoj sam počela hodati sa njom od faksa do kuće. Postojala je jedna raskrsnica sa semaforom na kojoj smo se razdvajale kako bi svaka otišla svojoj kući i prošla još po nekih stotinak metara solo. Jednog dana semafor se sedam puta okrenuo sa crvenog na zeleno, a mi smo i dalje pričale i stajale tu. Tada sam shvatila. Zatim je ona rekla: Hoćemo kod tebe ili kod mene na čaj?”

D. B., 36, književnica

”Prvu lezbijsku misao (koje se sjećam) sam imala sa nekih 5-6 godina. Bili smo na moru (Tučepi, Drvenik, tako nešto, standardno). Sjećam se kako sam na plaži, gledajući sve te nepoznate žene oko sebe, pomislila kako su fascinantne i kako je baš šteta što ću ja morati biti s nekim dječakom.

Nije to bila nikakva seksualna pomisao, niti sam pojma imala da neću morati biti sa dječakom i da postoje lezbijke: jednostavno sam bila svjesna da me žene fasciniraju (što se ni do danas nije promijenilo).

Kasnije, negdje sa 13-14 godina, prvi put sam se zaljubila i prešla standardni put od “pa to je prijateljstvo, normalno da je volim” preko “dobro, možda nije baš skroz samo prijateljstvo” do konačnog “aha, vidi, postoji nešto što se zove lezbejka, onda sam ja to!”

D. H., 35, biologinja

”Kao dijete, nisam, naravno, znala šta je seksualnost. No, znala sam da je nešto čudno u vezi mene. Žene, djevojke su mi oduvijek bile privlačne, samo što to tada ne bih baš rekla ovim riječima, više kao: “Hm, ima tu nešto čudno!”

Na početku je „to nešto čudno“ bilo jako teško prihvatiti i išla sam protiv sebe. Pa sam zaključila da bih trebala imati dečka. Uvidjevši da svi moji prijatelji stalno pričaju o tome kad se zaljube da osjećaju neke leptiriće u stomaku i nervozu u glavi, razmišljala sam kako ja to nemam, i onda sam vratila film u glavi. Da, osjećala sam ih i ja i emocije i haos koji nastane u glavi ali samo kad bi bila u pitanju neka djevojka. Odlučila sam da krijem svoju „tajnu“, dok nisam ušla u društvo kojem je to bilo sasvim normalno i uredu…“

K. R., 38, aktivistica

”Teško mogu odrediti jedan trenutak kada sam shvatila da sam lezbijka. Dolazilo je u valovima, korak po korak sam se primicala toj ideji. U vrijeme mojeg djevojaštva u javnom diskursu nisu cirkulirali queer identiteti, nalazili su se izvan mog domašaja: u znanstvenom diskursu. Tada sam imala 13 ili 14 godina i počela sam uočavati da se u društvu jedne moje prijateljice počinjem osjećati čudno: neobjašnjivo nervoznom, ushićenom. Odlazila sam u duge šetnje s njom za kojih mi je pričala o dečkima u koje se zaljubljuje i tada bih se osjećala nespokojnom. Te naše šetnje ni za što nisam htjela ugroziti, uživala bih gledajući je kako mi se povjerava, do mene bi dolazio njen miris i ja sam u nekim danima stvarno teško disala, sjedeći pored nje, na splitskim Firulama. Bilo je to kasno proljeće krajem 80-ih, a ubrzo je došlo ljeto, škola je završila, druženje se prekinulo i ona je otišla s roditeljima u svoju vikendicu, na otok. I ja sam otišla na drugi otok, svojoj baki. Teško su mi pala dva mjeseca razdvojenosti i tada sam joj napisala dva pisma u kojima sam pokušala sebi i njoj objasniti da mi znači više od ikoga s kim sam do tada bila prijateljica. Dva mjeseca sam trgala listove posve nove bilježnice koju sam kupila samo za tu priliku, ali nikako nisam uspjela na papir upisati sve ono što osjećam. Pisma na kraju nisam nikada poslala, niti sam joj ikada priznala da sam bila zaljubljena u nju. Godinu ili dvije kasnije u videoteci sam posudila film “Henry And June” i kad sam odgledala scenu u kojoj Uma Thurman i Maria de Medeiros plešu i strastveno se ljube, shvatila sam da sam to ja: žena koja želi voljeti žene na takav način i živjeti takav život. Kasetu nisam dugo vratila u videoteku, i gledala sam je kad god bi moja majka otišla na posao. Platila sam kasnije paprenu zakasninu, ali ne žalim novaca. Do danas je cijena takvog života ostala previsoka, ali s osmijehom dođem na pult i platim koliko treba :).”

*Autorka fotografije je crnkinja, slikarka, feministknja, mama, anti-kapitalistkinja