Koja je to
situacija koju si preživjela zato što si lezbejka / voliš žene?
Činjenica da sam majka koja se autovala
posle tridesete godine čini moju situaciju specifičnom, jer okolina obično
pretpostavi da sam strejt, čime sam pošteđena homofobije ako odlučim da se ne
autujem. Ipak, upravo je takva okolina doprinela da moj proces autovanja sebi i
drugima duže traje – iako sam dugo bila aktivistkinja i sve znala u teoriji,
tek kada sam se preselila u Beč sam nekako u sebi (i spolja) završila proces
autovanja i potpunog prihvatanja svog identiteta, iako sam ranije mislila da to
nije tako. Nesvesna internalizovana homofobija, posledica društvene klime, me
je bukvalno ubijala. Zbog toga sam imala mnogo problema sa zdravljem, bila u
dugogodišnjoj depresiji, imala psihičke i srčane probleme, koje do danas
saniram. Iskusila sam i generalni nedostatak ljubavi prema samoj sebi, za koji
mislim da je glavna posledica odrastanja u homofobnoj sredini. Osim zagrljaja i
poljubaca u kosu, sa devojkom nisam bila intimnija u javnosti, nisam se ljubila
i držala sa njom za ruku, što je samo po sebi jedna specifična situacija koja
negativno utiče na kvalitet života svake osobe.
Negativne situacije koje sam doživljavala (napadi,
agresija u govoru i postupcima, negiranje prava da postojimo) su se u mom
slučaju odnosile pre svega na politički aktivizam, tj. na reakcije desničara na
naše aktivnosti.
Kako si se
nosila sa tim da preživiš taj događaj?
Imala sam devojku koja mi je bila velika
motivacija i bivšeg partnera, koji je istovremeno prolazio kroz sopstveni
proces autovanja. Zajedno sa drugaricama oni su mi u Srbiji bili glavna podrška,
iako je bilo mnogo problema u svim tim odnosima. Mislim da je samo autovanje
vreme kada se mnoge veze formiraju i menjaju oblik, jer je izuzetno stresno. Formalni
uslovi za poboljšanje mog položaja su se stekli preseljenjem u Beč, jer sam tu
dobila potrebnu lekarsku pomoć, kao i finansijsku osnovu za poboljšanje života,
tada sam počela aktivnije da radim na sebi. Rekla bih da sam u Srbiji samo
preživljavala.
Da li si
pričala sa drugaricama o tome?
Jesam, dve drugarice feministkinje su mi
bile velika podrška, sa njima sam pričala o svemu i od njih tražila da mi
spolja ukažu na neke momente kojih možda nisam uvek bila svesna. Njihova
podrška je nešto najvažnije za mene jer mi je njihova ljubav dala snagu da i
sama sebe zavolim. Na početku sam od sebe odbila svoje strejt drugarice jer sam
mislila da ne mogu da razumeju kroz šta prolazim, kasnije sam ih ponovo
uključila i one su takođe jako važne za moj interni ''reality check'' i stalnu
dozu ljubavi i podrške.
Koje su
tvoje unutrašnje snage da se nosiš sa takvim situacijama?
Kada sam se autovala svojoj ćerki, mislim
da me je strah od osude drugih napustio. Pokušavam da radim stvari koje volim i
da ugađam sebi te da iz uživanja u životu i u odnosima sa ljudima koje volim
nađem snagu da sebi pomognem kada mi je teško. Bavim se svojim psihičkim
zdravljem i time da sebe podržim u smislu da živim što puniji život.
Kako si to
procesuirala?
Jedna od mojih bliskih drugarica je
istraživala uticaj strukturne homofobije na živote lezbejki, gejeva i bi osoba,
njeni uvidi su mi pomogli da razumem uticaj sistema na sve nas. Posle sam
počela da prepoznajem te situacije u svom životu, tako sam lakše osvestila kada
treba sebe više da volim i da sebi dam slobodu koju možda nekad sama sebi
uskraćujem i da težim da ostvarim sve, koliko god delovalo nerealno. Pošto nije
bilo lako i ne uvek moguće, bilo je teško.
Koje su ti
sve emocije bile tada?
Bila sam jako uplašena samom promenom iako
uopšte toga nisam bila svesna, štaviše, internalizovanu homofobiju sam
doživljavala kao veliku uvredu za mene, osvešćenu aktivistkinju. Ipak, kod obe
je bila izuzetno jak “rušilački faktor“. J Sa svojom devojkom sam na početku veze
raskidala svakih nedelju dana zbog gluposti, ona je znala šta je razlog, ali me
je pustila da sama to shvatim. Iako više nismo zajedno, hvala joj što je tad
ostala pored mene. Posle sam imala mnogo krivice i mnogo ljutnje prema sebi i
drugima. Dugo mi je trebalo – osam godina od trenutka kada sam ušla u vezu sa
ženom do danas, kada mislim da sam mirna u svim svojim identitetima.
Kako
uvećavaš svoju radost zato što si lezbejka?
Polako se uključujem u aktivizam u Beču. Pošto
sam dobila diplomu za obrazovanje odraslih (starijih od 16 god), ideja mi je da
volonterski organizujem radionice za mlade lgbt+ ljude, posebno one koji/e ne
govore dobro nemački, mislim da njima treba posebna podrška jer uglavnom dolaze
iz zemalja gde je homofobija jaka i bore se istovremeno sa mnogo demona. Idem
na lezbejska mesta, instalirala sam tinder i aktivno radim na tome da ovde gde
živim upoznam žene s kojima ću imati nešto zajedničko, u nadi da ću se brzo
zaljubiti. J Čitam lezbejsku literaturu i gledam
filmove o ženskoj ljubavi, to mi je mnogo važno. I doktorat mi je vezan za tu
temu, ali u smislu pink washinga i licemerja koje u odnosu na reprezentaciju
lezbejki i bi žena vlada u srpkom medijskom i političkom diskursu. Sa ćerkom
sam išla na Prajd (iako on ovde ima festivalski karakter), otvoreno pričam sa
njom o seksualnosti i svojoj potrebi da ponovo imam ljubavnu/emotivnu vezu.
Mislim da na sve te načine i sama sebe ojačavam.
Kako voliš
sebe?
Zbog odnosa sa svojom porodicom i zbog
svog lezbejskog identiteta, dugo sam učila kako sebe da zavolim, na kraju sam
se naučila da sebe tretiram kao što tretiram svoju ćerku, da sama sebe tako
branim i da se za samu sebe isto toliko jako borim. To, kao i ljubav bliskih
ljudi, mi je pomoglo da se izvučem sa tog mesta neljubavi i mazohizma na kom
sam dugo bila.
No comments:
Post a Comment