Wednesday, November 6, 2019

Lezbejke pričaju kako se hrabro nose sa životnim preprekama



"Dve drugarice feministkinje su mi bile velika podrška"

Koja je to situacija koju si preživjela zato što si lezbejka / voliš žene?
Činjenica da sam majka koja se autovala posle tridesete godine čini moju situaciju specifičnom, jer okolina obično pretpostavi da sam strejt, čime sam pošteđena homofobije ako odlučim da se ne autujem. Ipak, upravo je takva okolina doprinela da moj proces autovanja sebi i drugima duže traje – iako sam dugo bila aktivistkinja i sve znala u teoriji, tek kada sam se preselila u Beč sam nekako u sebi (i spolja) završila proces autovanja i potpunog prihvatanja svog identiteta, iako sam ranije mislila da to nije tako. Nesvesna internalizovana homofobija, posledica društvene klime, me je bukvalno ubijala. Zbog toga sam imala mnogo problema sa zdravljem, bila u dugogodišnjoj depresiji, imala psihičke i srčane probleme, koje do danas saniram. Iskusila sam i generalni nedostatak ljubavi prema samoj sebi, za koji mislim da je glavna posledica odrastanja u homofobnoj sredini. Osim zagrljaja i poljubaca u kosu, sa devojkom nisam bila intimnija u javnosti, nisam se ljubila i držala sa njom za ruku, što je samo po sebi jedna specifična situacija koja negativno utiče na kvalitet života svake osobe.
Negativne situacije koje sam doživljavala (napadi, agresija u govoru i postupcima, negiranje prava da postojimo) su se u mom slučaju odnosile pre svega na politički aktivizam, tj. na reakcije desničara na naše aktivnosti.  

Kako si se nosila sa tim da preživiš taj događaj?
Imala sam devojku koja mi je bila velika motivacija i bivšeg partnera, koji je istovremeno prolazio kroz sopstveni proces autovanja. Zajedno sa drugaricama oni su mi u Srbiji bili glavna podrška, iako je bilo mnogo problema u svim tim odnosima. Mislim da je samo autovanje vreme kada se mnoge veze formiraju i menjaju oblik, jer je izuzetno stresno. Formalni uslovi za poboljšanje mog položaja su se stekli preseljenjem u Beč, jer sam tu dobila potrebnu lekarsku pomoć, kao i finansijsku osnovu za poboljšanje života, tada sam počela aktivnije da radim na sebi. Rekla bih da sam u Srbiji samo preživljavala. 

Da li si pričala sa drugaricama o tome?
Jesam, dve drugarice feministkinje su mi bile velika podrška, sa njima sam pričala o svemu i od njih tražila da mi spolja ukažu na neke momente kojih možda nisam uvek bila svesna. Njihova podrška je nešto najvažnije za mene jer mi je njihova ljubav dala snagu da i sama sebe zavolim. Na početku sam od sebe odbila svoje strejt drugarice jer sam mislila da ne mogu da razumeju kroz šta prolazim, kasnije sam ih ponovo uključila i one su takođe jako važne za moj interni ''reality check'' i stalnu dozu ljubavi i podrške.

Koje su tvoje unutrašnje snage da se nosiš sa takvim situacijama?
Kada sam se autovala svojoj ćerki, mislim da me je strah od osude drugih napustio. Pokušavam da radim stvari koje volim i da ugađam sebi te da iz uživanja u životu i u odnosima sa ljudima koje volim nađem snagu da sebi pomognem kada mi je teško. Bavim se svojim psihičkim zdravljem i time da sebe podržim u smislu da živim što puniji život.

Kako si to procesuirala?
Jedna od mojih bliskih drugarica je istraživala uticaj strukturne homofobije na živote lezbejki, gejeva i bi osoba, njeni uvidi su mi pomogli da razumem uticaj sistema na sve nas. Posle sam počela da prepoznajem te situacije u svom životu, tako sam lakše osvestila kada treba sebe više da volim i da sebi dam slobodu koju možda nekad sama sebi uskraćujem i da težim da ostvarim sve, koliko god delovalo nerealno. Pošto nije bilo lako i ne uvek moguće, bilo je teško. 

Koje su ti sve emocije bile tada?
Bila sam jako uplašena samom promenom iako uopšte toga nisam bila svesna, štaviše, internalizovanu homofobiju sam doživljavala kao veliku uvredu za mene, osvešćenu aktivistkinju. Ipak, kod obe je bila izuzetno jak “rušilački faktor“. J  Sa svojom devojkom sam na početku veze raskidala svakih nedelju dana zbog gluposti, ona je znala šta je razlog, ali me je pustila da sama to shvatim. Iako više nismo zajedno, hvala joj što je tad ostala pored mene. Posle sam imala mnogo krivice i mnogo ljutnje prema sebi i drugima. Dugo mi je trebalo – osam godina od trenutka kada sam ušla u vezu sa ženom do danas, kada mislim da sam mirna u svim svojim identitetima.

Kako uvećavaš svoju radost zato što si lezbejka?
Polako se uključujem u aktivizam u Beču. Pošto sam dobila diplomu za obrazovanje odraslih (starijih od 16 god), ideja mi je da volonterski organizujem radionice za mlade lgbt+ ljude, posebno one koji/e ne govore dobro nemački, mislim da njima treba posebna podrška jer uglavnom dolaze iz zemalja gde je homofobija jaka i bore se istovremeno sa mnogo demona. Idem na lezbejska mesta, instalirala sam tinder i aktivno radim na tome da ovde gde živim upoznam žene s kojima ću imati nešto zajedničko, u nadi da ću se brzo zaljubiti. J Čitam lezbejsku literaturu i gledam filmove o ženskoj ljubavi, to mi je mnogo važno. I doktorat mi je vezan za tu temu, ali u smislu pink washinga i  licemerja koje u odnosu na reprezentaciju lezbejki i bi žena vlada u srpkom medijskom i političkom diskursu. Sa ćerkom sam išla na Prajd (iako on ovde ima festivalski karakter), otvoreno pričam sa njom o seksualnosti i svojoj potrebi da ponovo imam ljubavnu/emotivnu vezu. Mislim da na sve te načine i sama sebe ojačavam.   
          
Kako voliš sebe?
Zbog odnosa sa svojom porodicom i zbog svog lezbejskog identiteta, dugo sam učila kako sebe da zavolim, na kraju sam se naučila da sebe tretiram kao što tretiram svoju ćerku, da sama sebe tako branim i da se za samu sebe isto toliko jako borim. To, kao i ljubav bliskih ljudi, mi je pomoglo da se izvučem sa tog mesta neljubavi i mazohizma na kom sam dugo bila.             

 Nataša, 44 godine, aktivistkinja, Beč / Beograd

No comments:

Post a Comment