Tokom 2012,
kada sam bila heteroseksualna i trudna, učestvovala sam u organizovanju radikalno
feminističke konferencije u Londonu. U specijalnom fokusu konferencije bio je
Lezbejski feminizam. Sećam
se da sam tada razmišljala kako to nije relevantno za mene “jer ja nisam lezbejka”. Uopšte nisam bila u pravu. Nisam imala predstavu da je lezbejski
feminizam važan za mene i da svakako može biti važan za bilo koju ženu.
Na
konferenciji sam slušala govor Šile Džefris (Sheila Jeffreys) o lezbejskom
feminizmu. Podelila je sa nama kako je bilo 70-ih kako su ona i
hiljade žena propitivale svoju seksualnost i heteroseksualno
uslovljavanje, napuštajući sve - muškarce, porodice, zajednice, ponekad decu-
da bi prigrlile seksualnost koju su
slobodno izabrale, da bi svoju pažnju, ljubav, energiju usmerile ka sebi i drugim sestrama. Slušala sam
apsolutno šokirana tim otkrovenjem. Neuroni u mom mozgu su sve vrlo brzo
povezivali, pred očima se odvijao čitav moj život. Moć istine radikalno
feminističke politike prožmala me je istog trenutka. Pogledala sam po prostoriji i zapitala se
koliko je žena doživelo isto otkrovenje. Sve mi je bilo kristalno jasno. Tada,
u toj sobi odlučila sam da će muškarac sa kojim sam tad bila biti poslednji.
Deklarisala sam se lezbejkom u 2013. godini.
Osmehujem se
dok ovo pišem jer moć tog izbora, najstvarnijeg koji sam ikada napravila, još uvek odjekuje u
meni. Imala sam zaista dosta sreće da sam poznavala nekoliko žena koje su takođe
političke lezbejke[1]. Njihova
podrška, strpljenje i diskusije koje smo vodile, učinili su da sve to za mene
postane moguće i zauvek ću biti zahvalna zbog njihovog prijateljstva i smernica
koje su mi dale. Sigurna sam da većina žena koje propituju svoju uslovljenu
seksualnost nemaju ovakvu podršku i uglavnom se oslanjaju na društvene mreze. Nažalost, takva
vrsta podrške nije uvek dostupna na
internetu, što sam ubrzo saznala kada
sam počela objavljujem vizuelne
postove u vezi sa političkim lezbejstvom na sajtovima društvenih mreža
kao što je Tumblr. Rezultat moje mini kampanje bio je otrežnjujući. Znala sam
da je političko Lezbejstvo kontroverzna tema- kako da ne bude! Reći ženama da
se sklone od muškaraca i da vole žene neće biti podržano u patrijarhatu! Nije
bilo podržano 70-ih, a pogotovo ne danas!
Mnogi gejevi i lezbejke feministkinje propitivali su seksizam70-ih, polne uloge i prinudnu heteroseksualnost, odbacujući ideju da je seksualnost urođena što su prepoznali kao patrijarhalni koncept. Pokret za oslobođenje homoseksualaca je tada doneo stratešku odluku će tvrditi suprotno. Zauzimanje esencijalističkog stava o seksualnosti trebalo je da pridobije mejnstrim/hetero simpatije na osnovu toga da ako je seksualnost urođena onda homoseksualci treba da budu prihvaćeni jer ne mogu da se promene. Lezbejke feministkinje suprotstavile su se tada ovom potezu tvrdeći da taj stav ne reprezentuje njihovo iskustvo; da je to antifeministički i kontraproduktivan stav.
Nije me
iznenadilo, ali sam bila nespremna na to
da obična slika može da izazove takvu lavinu napada. Na hiljade Tumblr korisnika
nazvali su me homofobičnom (bilo je i raznih drugih uvreda) jer sam se usudila
da predložim da je seksualnost društveno konstruisana, a ne urođena. Ono što
me je najviše pogodilo je što su žene bile te koje su pisale uvredljive komentare.
Bila sam ponovo pogođena retorikom koja me je i držala podalje od lezbejstva:
da bi bila lezbejka moraš se roditi kao lezbejka. Ovaj diskurs je moćan i
smatra se apsolutnom istinom u mnogim kvir i LGBTQ krugovima, u feminističkim,
pa čak i radikalnim isto kao i u hetero okruženju. Ovaj diskurs je
problematičan i opasan jer se zapravo tako
žene drže zarobljenim u heteroseksualnosti.
Važno je da znamo odakle ova
ideologija potiče. Prvobitno su viktorijanski seksolozi započeli tu teoriju/propagandu
da seksualnost mora da bude etiketirana. To znači da se žena ili muškarac koji
su u seksualnom odnosu sa istim polom nazivaju homoseksualnim. Ovo je konstruisalo
seksualno ponašanje kao esencijalni deo ličnosti, svojstvo sa kojim se rađamo. Pre
tog perioda nije bilo potrebe da se označi seksualno ponašanje; ono nijje
etiketiralo osobu. Ali da bi se objasnila homoseksualnost, bilo je potrebno da
se heteroseksualnost uspostavi kao norma, što je homoseksualnost svrstavalo u
biološku izopačenost (perverziju). Seksolozi koji su sledbenici
viktorijanske ideologije i dalje neumorno rade kako bi locirali “gej gen”. Mnogi gejevi i lezbejke feministkinje propitivali su seksizam70-ih, polne uloge i prinudnu heteroseksualnost, odbacujući ideju da je seksualnost urođena što su prepoznali kao patrijarhalni koncept. Pokret za oslobođenje homoseksualaca je tada doneo stratešku odluku će tvrditi suprotno. Zauzimanje esencijalističkog stava o seksualnosti trebalo je da pridobije mejnstrim/hetero simpatije na osnovu toga da ako je seksualnost urođena onda homoseksualci treba da budu prihvaćeni jer ne mogu da se promene. Lezbejke feministkinje suprotstavile su se tada ovom potezu tvrdeći da taj stav ne reprezentuje njihovo iskustvo; da je to antifeministički i kontraproduktivan stav.
[1] Pod
političkim lezbejstvom iz pozicije radikalnog feminizna se podrazumeva da žena donese svesnu i namernu odluku da napusti
heteroseksualnost i svoj život preusmeri
ka ženama. U Srbiji ovaj termin se
drugačije koristi za heteroseksualne žene koje se u svom radu zalažu sa
poštovanje i sticanje lezbesjkih prava.
*Tekst "Da li je političko lezbejstvo i dalje relevantno" objavljen je u
časopisu "Rain and Thunder", 2016.
časopisu "Rain and Thunder", 2016.
No comments:
Post a Comment