„Moram
priznati jaka sam i znam da pronađem strategije kako da prvo preživim“
Koji neprijatan događaj, koji se dogodio zato što si lezbejka,
želiš podijeliti sa nama?
Izabrala
sam da pričam o tome kada sam izbačena iz kafića zato što sam se poljubila sa
tadašnjom djevojkom. To se desilo u Sarajevu, konkretno u kafiću koji se zove
Balkan. Taj događaj je meni bio frapantan i interesantan, iz više razloga. Prvo,
zato što nam je konobarica prišla i rekla da je zabranjeno. Mislim, ja sam već
ranije tu poljubila jednu djevojku, s kojom nisam bila u vezi ali nije ni važno,
medjutim to nije bio nikakav problem. Mi smo tu noć pili, bila nas je grupa i
ja sam se poljubila par puta sa tom djevojkom. Međutim kada sam došla sa svojom
djevojkom to je bilo 2015. godine, sjedjele smo vani i pošle smo tu da se
ljubimo, dakle ispred kafića, i nama je prišla konobarica za koju smo mi znale da
je i ona lezbejka i rekla nam: “Nemojte da se ljubite ovdje, zabranjeno je da
se ljubite ovdje i napustite objekat”. I onda je ta moja bivša djevojka rekla
da ne želi i onda su oni rekli “Mi ćemo vas izbaciti” i nastale su neke
verbalne prepirke tu. Ja sam rekla dobro, idemo, ovo nije naš prostor i ja ne
želim da podržavam kafanu u kojoj se vrši diskriminacija i nasilje. Bez obzira
ko je tu, da su izbacili nekog Roma zato što je Rom ja bih napustila lokal, ne
želim da budem na takvim mjestima. I u suštini ja sam otišla i nakon nekog
vremena, ja sam i raskinula sa tom djevojkom, ona je opet otišla u tu kafanu i
oni su njoj opet rekli da napusti tu kafanu jer je za nju ulaz zabranjen.
Međutim, dosta je tu bilo gej osoba i lezbejki koji su tu izlazili i mi smo na
neki način mislili da je to naš prostor pošto mi nemamo prostora u Sarajevu,
što je bilo apsolutno pogrešno misliti da je to neki naš siguran prostor. To je
sa jedne strane meni bilo problematično, sa druge strane mi smo odlazili u tu
kafanu jer smo bili jugonostalgični, jer je ta kafana imala neke oblike te Jugo
istorije. Nalazeći se u tom jednom prostoru ja sam nekako mislila da sam među
ljudima koji su Jugosloveni, antifašisti, jel me razumiješ?
I tako da
je taj događaj mene obilježio, ja to nisam tada nikom prijavila, ali je vrlo
interesantno da ja nisam dobila podršku od mase ljudi koji takođe pripadaju
LGBT zajednici. Oni su mi rekli: ’’Zašto se uopšte ljubiš na javnom mjestu i
zašto stvaraš problem?’’, ’’Zašto ti namećeš problem sebi, a samim tim namećeš
problem nama i možda nametneš problem i organizaciji?’’ itd. Tako da je meni
taj neki treći problem bio ta neka osuda. Jako malo ljudi, možda dvije osobe,
su stale na moju stranu, jedna od njih je lezbejska aktivistkinja otvorena sa
svojim identitetom koja je rekla ’’Ja ću te podržati i ako odlučiš da prijaviš
staću uz tebe’’. Nakon te scene se dešavalo još više scena u Balkanu, koliko
znam izbačene su neke žene koje su se ljubile na tom mjestu i nisam jedina
bila. Ja više nikad nisam ušla tamo i svima govorim: ’’Ne želite ući na to mjesto
jer to mjesto nije slobodno i ne želim da budem tamo da podržavam takva mjesta
niti da podržavam ekonomski takvo mjesto’’.
Kako ste
se vi osjećale tada, kako si se ti osjećala?
Ta moja
bivša djevojka i ja smo tada šemile, mislim to je trebala biti baš neka lijepa
noć (osmijeh). Njoj je jako teško bilo, nakon toga kad smo mi prekinule kad sam
ja saznala da je ona opet otišla tamo, ja sam bila baš ljuta. Mada moram
priznati da to nije bilo lijepo, bila sam brutalna. Ja sam rekla: “Kako si
mogla da odeš?”. Ja u suštini nisam bila ljuta što smo mi raskinule i što je
napravila masu stvari zbog kojih sam se trebala ljutiti, ja sam samo otišla i
rekla: “Kako si mogla da odeš ponovo, kako!? Kako si mogla da budeš toliko
glupa?” Ja sam bukvalno to rekla, ona je rekla: ”Ali ja volim tu kafanu”. “Nisam
trebala, izbacili su me”. I za nju je to bio jako veliki šok. Ja sam više bila
ljuta na ljude koji me nisu podržali, na te kvazi aktiviste, a njoj je bilo
jako teško jer nije imala prostor koji je smatrala svojim. Ona je to jako teško
podnijela, kao sopstveni gubitak, a sa druge strane poprilično je otvorena u
toj svojoj seksualnosti i nekako ona je i mene oslobodila tu noć, više nego ja
nju. Tako da jeste, bilo je poprilično teško.
Šta si
radila za sebe da tu situaciju nekako prebrodiš?
Tada
nisam imala neki mehanizam samoodbrane, samooiscjeljenja, sada imam. Bavim se
jogom, meditiram, hodam brzo, slušam muziku, razgovaram sa prijateljicama, imam
prijateljicu koja je psihologinja – terapeutkinja, imam načine kako da
prebrodim te situacije. A ja sam bila nakon toga baš ljuta i dugo me je ta
ljutnja držala, a ljutnja je kažu razarajuća emocija. Bila sam bijesna najviše
zbog toga jer nisam imala podršku od ljudi koji isto žive kao ja. Kao što si
izašla, što si morala, pa reko morala sam, možda sam željela, trebate da budete
uz mene. To sam shvatila kao ljubomoru, ja to ne mogu i sad ću ja tebe isto
tako cap-cap da ni ti ne možeš. Tada sam to baš teško podnijela, a sada mi je
shvatljivo. Izašla si i ne možeš i teže je tim ljudima, znaš? Teže je njima
samima sa sobom, ali da pokušavam da to iskomuniciram, pokušavam da radim na
sebi, osluškujem svoje tijelo, eto to su moji neki načini kako se ja nosim sa
svim tim stvarima. Kako se generalno nosim sa svim stvarima koje ja saznam od
žena koje preživljavaju nasilje.
Imam
sreću da imam partnericu koja je isto tako tu uz mene i koja nekako zna da
iskomunicira sve te stvari sa mnom i jako mi je velika podrška. Zna kako da to
njoj artikulišem i da bude uz mene. S druge strane ja to pokušavam sama da
preživim, mislim da je to najbolja solucija, da ćemo mi na kraju opet morati sami
sve to proživjeti. Tada sam dozvolila sebi da budem ljuta, nakon toga sam
dozvolila sebi da budem aktivna po pitanju LGBT prava, onda sam nakon toga
napravila nešto što je mene smirilo, a to je da sam uspjela da u instituciju
Obdusmena ovaj slučaj uđe u izvještaj, da govorim u medijima o ovom slučaju i
mene je to oslobodilo i naravno ni dan danas nisam prestala govoriti drugim
ženama o tome da ne sjede u tom lokalu jer to nije njihovo mjesto. I to je meni
najbolja moguća varijanta. To nije vaš prostor i vi nećete biti sigurne tamo i
ja sam to i to doživjela, ali ako vi želite da idete tamo, to je vaš izbor. I
tako to su nekako moji načini kako sam ja to prevazišla.
Na koje
svoje osobine možeš da se osloniš u takvim situacijama?
Pa ja sam
jaka, baš sam jaka, iako ne izgledam tako. Ja sam tu mogla svašta da napravim,
da sam imala osobe koje bi stale uz mene. Mogla sam da napravim press konferenciju
ispred Balkana, da kažem pogledajte kako se ovi ljudi odnose prema manjinama.
Ali ja tada nisam imala podršku ljudi koji bi stali uz mene i stvarno sam se
osjetila usamljeno. Mislim da je to bilo nekako baš strašno. Ali u svakom
slučaju ja radim u Curama i uvijek sam imala podršku u Curama i da sam rekla
ajde da organizujemo press one bi rekle ajde, bićemo tu. Ali kad ti nemaš
podršku LGBT zajednice to je malo teško. Moram priznati jaka sam i znam da
iznesem sve te stvari i znam da pronađem strategije kako da prvo ja preživim pa
da onda mogu dalje da radim. Ja nikad nisam to zaboravila i mislim da nikad ni
neću i ja bih stvarno voljela da se ta kafana zatvori.
Je li ima
nešto što nisi uradila tada, a što bi sada baš voljela? Šta bi to bilo?
Ono što
je meni drago je da se preko puta te kafane otvorila druga kafana, tako da sada
ima konkurenciju i tu sjedi više ljudi. U Balkanu sjede možda dva, tri čovjeka
koji su vjerovatno njegovi neki aršini, a ja bih voljela da se zatvori. A sa
druge strane mi je žao što se recimo Kriterijon zatvara tako da za LGBT osobe u
Sarajevu zaista nema prostora. Nemamo prostora gdje možemo da se upoznajemo i to
je ogroman problem. Ljude će privući kad postoji neko mjesto gde se dobro se
osjećamo i kad osjetimo da sam dobrodošle.
Kako
uvećavaš svoju energiju, samim tim što voliš žene? Šta ti daje energiju, odakle
je crpiš?
Ja
stvarno volim da radim sa ženama, volim da budem u okruženju sa ženama i to
vjerovatno ima veze sa tim mojim porijeklom, jer moja nana, pranana, kako već,
bila je glavna u selu, to je bilo sa majčine strane i kažu da je ona bukvalno
pomagala ženama, da ih je štitila u slučaju fizičkog nasilja, da ih je
skupljala u kuću, odlazila na razgovore, bila jako opasna. Bila je
aktivistkinja, ja kažem to vjerovatno ima veze sa mojim genima. I da radim
sutra u nekoj od institucija ja bi dolazila na skupove, jer ne možeš ti aktivistkinju
izbiti iz mene. Ja stvarno dajem snagu zato što su žene jake.
U svakom
slučaju meni daje snagu domišljatost, snaga i to je neka energija kojom se ja
napunim u radu. Iako se ja naljutim ’’joj brate zašto ovo, kako ovo, kako su
mogle’’. Onda sjednem i kažem ’’ajde dobro, možda mogu nešto drugo’’. Evo ja
sada to vidim, idem tri puta sedmično na jogu i sve su žene. Mnogo vole da
pričaju, to je kao da si na nekoj radionici, tako to izgleda. Ali kad vide da
jedna drži pozu onda se i druga, i treća, trude da urade to, da ne iznevjere
jedna drugu. Tako da eto tu crpim svoju energiju i nadu, kad vidim koliko su
pozitivne, domišljate, koliko mogu, ne treba im puno da se otvore, za razliku
od muškaraca koji skrivaju puno toga. One su iskrenije i otovrenije i jako su
domišljate. Mi nikad ne možemo znati ideje koje jedna žena može imati u svojoj
glavi, to je nevjerovatno. Evo stavićemo 10 muškaraca i 10 žena u iste uslove u
šumu, ja ti garantujem da će one pronaći izlaz iz šume, a oni će praviti
brvnaru. Možda će se one posvađati hiljadu puta, ali opet će naći put. Eto, tu
crpim energiju, tu je nekako moja snaga i dalja neka borba.
Vilma, Sarajevo, 31 godina, diplomirala na
Pravnom fakultetu, trenutno je na masteru i radi u Fondaciji Cure
No comments:
Post a Comment