Socijalni
stanovi samo za žene - nova istorija
ženskih komuna Beginenhof iz srednjeg veka
Evo
još jednog ženskog sna na javi: u Nemačkoj trenutno ima 13 ženskih zajednica za
stanovanje. Jedna od njih je u
Dortmundu, u kojoj već devet godina živi 31 žena, 4 dece i trenutno 5
maca. Smeštena je u novoj zgradi koja je
sanjana, izumljena, iscrtavana od žena da bi bila za žene. Ovo je priča o ženskoj
zajednici u Dortmundu koja je nastavak stare tradicije žena koje žive sa ženama.
A prvo da vidimo šta njoj prethodi:
istorija epohe srednjeg veka ženskih udruživanja.
Pre
svega, od XII do XVII veka postojao je pokret udruživanja žena u delovima zapadne
Evrope, što su danas Nemačka, Holandija i Belgija. Begine
je ime za žene koje su se odricale običnog društvenog života i po ugledu na
Svetog Franju (Franciska) udruživale su se u polu religiozne zajednice Beginenhof
(ili Beginaž na francuskom) koje su bile samo za žene, u kojima su one radile,
molile se i pomagale nemoćnima. Važna
osobina ovih zajednica je bila da se Begine nisu zaveštavale, kao što to rade
časne sestre, te je to dakle bila jedna vrsta tada neobičnog, samostalnog vida
života. U Beginenhof-u, koje su obično
bile par kuća i dvorište okruženo zidovima, bilo je od oko dvadeset do sto
žena, a one su mogle da postanu Begine ako su neudate ili udovice. Begine su tu živele od svog rada, vrlo isposnički
sa malo novca, mogle su da izlaze u grad, a muškarci, tj sveštenici, su mogli
da se tu zadrže samo do zalaska sunca. Autorka knjige o 13 belgijskih Beginenhof kuća
koje su dobile zaštitu UNESCO-a, Genevieve
de Cant, kaže: ’Beginski pokret je revolucionaran i
hrabar. Revolucionaran jer su žene po
prvi put u tom dobu imale način kako da izbegnu muškarce: hrabar jer su ove
žene bile odlučile da žive izvan etabliranih pravila crkve i društva. One su svojim Beginskim životom odbacile
hijerahijski poredak klase i roda onako kako su to muškarci zadali.’
Za
vreme ženskog pokreta sedamdesetih i osamdesetih prošlog veka, feminističke
istoričarke su počele detaljnije da izučavaju Beginenhof fenomenom. U isto vreme ženske zajednice su nastajale širom
Nemačke. Neke su bile inicirane od feministkinja i lezbejki u Tennich- Erfurtu i Bremenu. Jedne su bile deo pokreta mladih
aktivisktinja anarhistkinja koje su odbacivale kapitalizam i okupljale se u napuštenim
kućama – pokret skvoritanja, a druge su bile privatne inicijative starijih žena,
koje su kupovale stanove u jednoj zgradi. Medjutim, mali broj bogatih žena je mogao da
plati iznajmljivanje stanova u ženskim komunama, a one koje su skvotirale
prostore, bile su prinudjene da ih napuste.
Jedan deo feministkinja je želeo da na neki način nastavi srednjovekovnu
traditiciju žena da žive odvojeno od muškaraca i tako devedesetih nastale ženske
komune Beginenhof. Na početku su tražile investitorke koje bi na društvenom
posedu mogle da izgrade stambene jedinice koje bi bile deo socijalnih
stanova. To znači da te stanove mogu da
iznajme samo žene koje imaju primanja ispod prosečnih.
Beginenhof
u Dortmundu su 2002 započele dve žene koje su prvo otišle u Bremen da bi se saznale više o njihovom iskustvu. Posle toga desetak žena je bilo zainteresovano za ovu ideju i od tada su se sledećih pet godina okupljale svake
druge nedelje na sastancima na kojima su se dogovarale kakvu kuću žele, i kako
žele da se organizuju. Same su našle arhitekticu i investitorku, koncipirale
stanove, kuću, vrt, zajedničke prostorije.
Kuća je završena 2006, i tu sada živi trideset žena. Inače, karakteristično je da se sve odluke koje
se tiču zajedničkog života donose na sastancima zajednice koji se održavaju
svakog meseca u zajedničkim prostorijama.
Na poslednjim sastancima teme su bile pušenje i mace. U kući trenutno ima pet maca a jedna od stanarki
želi da dovede svog psa, ali još nije postignut dogovor kako bi pas samostalno
šetao vrtom ako u vrtu već samostlano šetaju mace. Osnovna ideja zajednica je
dogovaranje i briga za druge. U zajedničkim prostorijama su mašine za
pranje veša i sušenje. Isto tako u vrtu su dve zajedničke kućice za bicikle i
vrtlarske alatke. U kući su razne
podgrupe : ekipe za igranje karata, ekipa biciklistkinja, vrtlarki, onih koje
organizuju društvene dogadjaje, proslave rodjendana i slično. Stanovi za jednu osobu su oko 50 kvadratnih
metara, a renta košta 4-5EUR po metru kvadratnom. Inače zgrada u Dormundu ima svoj vrt i zaštitni
znak: spiralu, a jedno od kućnih pravila je da muškarci mogu biti samo gosti
(kako god se ta kategorija shvati).
Sledeće godine organizuje se žurka za 10 godina ove ženske zajednice. U februaru 2015, prijateljica jedne od stanarki
je u zajedničkim prostorijama pokazivala fotografije sa puta po Nepalu. Od trentunih
stanarki jedna trećina su žene preko 60 godina, jedna trećina su lezbejke, a
tri žene imaju decu koja žive sa njima.
Tenutno
u Nemačkoj ima 13 udruženih ženskih zajednica koje čine nacionalnu mrežu Beginen-organizaciju.
Predstavnice se okupljaju dva puta godišnje, i češće, na nacionalnim sastancima.
Još tri zajednice uputile su molbu da se pridruže mreži Beginen. Prošle godine su imale delimičnu donaciju za
iznajmljivanje autobusa za obilazak nekoliko srednjevekovnih Beginenhof kuća-muzeja.
Inače, svake godine organizuju po nekoliko važnih ženskih inicijativa. (http://www.dachverband-der-beginen.de/).
U
razgovoru sa ženama u ženskoj zajednici u Dortmundu, o tome šta ih je najviše motivisalo da se odluče da žive u ovoj zajednici samo-za-žene – najveći broj žena
je izdvojio osećaj sigurnosti i opuštenosti, da vole žensko društvo i
da im je važno da mogu da pomognu drugima kao i da znaju da neće biti same kada
njima nešto zatreba. Jedna od feministkinja
lezbejki u komuni je i Ulrike Janz koja je jedna od predstavnica u nacionalnoj
mreži Beginen. Ona voli svoju zajednicu ali kaže isto tako u zajednicama uvek
ima problema: „u poslednjoj studiji o ženskim zajednicama u Nemačkoj, određeni
broj žena smatra da zajednice nisu ispunile njihova očekivanja i najčešće su
navodile da su ’često same za doručkom ili večerom’. Mi feministkinje znamo da određeni broj žena
ima ogromna očekivanja od zajednice, neke od njih misle da nikad više neće biti
usamljene i da će tu naći smisao života.
Zapravo, osnova najvećeg dela nezadovoljstva žena je u ogromnim
emotivnim očekivanjima od zajednice.“
Ulrike
Janz je velika zagovaračica ženskih
zajednica, inače je feministička aktivistkinja koja je 20 godina
svog života posvetila Ženskoj knjižari Amazonke (Amazones) u gradu Bochum, 12 godina je
uredjivala radikalni lezbejski časopis IHRSINN (http://de.wikipedia.org/wiki/Ihrsinn), trenutno radi u oblasti nasilja nad
ženama i članica je WAVE mreže. Ulrike često
ističe da je ona ta koja se zalaže da u Beginenhof zajednici bude veći broj lezbejki, jer
je i dalje procenat lezbejki u zajednicama
mali i dodaje da su u nekim zajednicama žene zavolele jedna drugu po prvi put. Ona
lično ulaže puno svog feminističkog iskustva u podsticanje zajedničkih inicijativa.
„Verujem da kroz ženske zajednice žene imaju više mogućnosti za individualni i
kolektivni rast, za razmenu. One daju nove
šanse ženama. Ja verujem u ženske
zajednice.“
*Tekst
je nastao nakon posete lepe mladjenović Beginenhof zajednici u Dortmundu, 2015.
godine
Detaljnije možete pogledati putem linka
No comments:
Post a Comment