Došla sam do zaključka, po ko zna koji put, da ono što
smatram veoma značajnim moram da izgovorim, pretvorim u verbalno i podelim sa
drugima, čak i uz rizik da moja poruka bude lažno predstavljena ili pogrešno
shvaćena. Činjenica je da mi ono što izgo- vorim ide u korist više od bilo kog
drugog načina izražavanja. Ja se ovde nalazim kao crnoputa lezbejka i
pesnikinja, a značenje svega toga počiva na činjenici da sam još uvek živa iako
sam mogla da ne budem. Pre nešto manje od dva meseca, dva lekara, jedna žena i
jedan muškarac, saopštili su mi da ću morati da se podvrgnem operaciji dojke i
da se šanse da je tumor zloćudan kreću od 60 do 80 procenata. Od trenutka kad
su mi to rekli pa do početka operacije, preživela sam tronedeljnu agoniju
nevoljne reorganizacije čitavog svog života. Kad se operacija završila
ispostavilo se da je tumor bio dobroćudan.
Tokom te tri nedelje bila sam primorana da se okrutno, ali
jasno, suočim sa sobom i svojim načinom života zbog čega i danas zadrhtim mada
me je to učinilo jačom. U sličnu situaciju dolaze mnoge žene od kojih su neke
ovde prisutne. Nešto od onog što sam doživela tokom tog perioda pomoglo mi je
da razjasnim sebi veći deo svojih osećanja u pogledu preobražaja ćutanja u
jezik i akciju.
Pošto sam prisilno postala suštinski svesna sopstvene
smrtnosti i onog što sam želela da učinim od svog života, koliko god kratak on
mogao biti, moji prioriteti i sve što sam propustila da uradim ukazali su mi se
u nemilosrdnom svetlu, a najviše sam žalila zbog svog ćutanja. Čega sam se to
uopšte plašila? Verovala sam da pitati ili govoriti znači nanositi bol ili
smrt. Ali svi mi nanosimo drugima bol na toliko različitih načina, sve vreme,
tako da bol ili promeni oblik ili nestane. Smrt je, s druge strane, konačno
ćutanje. Smrt bi sad mogla da nastupi brzo, bez obzira na to da li sam ikad
govorila ono što je tre-balo da kažem ili sam samo izdala sebe malim ćutanjima,
dok sam planirala da jednog dana progovorim, ili dok sam očekivala tuđe reči.
Tako sam počela da u samoj sebi prepoznajem izvor moći koji potiče iz saznanja
da sam ja, iako sam znala da je poželjno da se ne plašim, u procesu učenja da
strah postavim u perspektivu stekla veliku snagu.
Umereću, pre ili kasnije, bez obzira na to da li sam ikad i
sama nešto rekla. Moje ćutanje me nije zaštitilo. Vaše ćutanje vas neće zašti-
titi. Ali kad god sam izrekla pravu reč, svaki put kad sam pokušala da saopštim
te istine za kojima i dalje tragam, dolazila sam u dodir sa drugim ženama u čijem
sam društvu preispitivala reči pogodne za svet u koji smo sve verovale, reči
koje će premostiti našu različitost.
Upravo su mi zabrinutost i briga svih tih žena dale snagu i
omogućile mi da preispitam suštinu svog načina života.
Žene koje su mi davale podršku tokom tog perioda bile su
crnkin- je i belkinje, stare i mlade, lezbejke i biseksualke, heteroseksualke,
i sve smo učestvovale u ratu protiv tiranije ćutanja. Sve su mi one dale snagu
bez koje ne bih uspela da sve to preživim bez posledica. Tokom tih nedelja
užasnog straha shvatila sam - da u ratu u kom sve učestvujemo protiv sila
smrti, bile one suptilne ili ne, svesne ili ne - ja nisam samo žrtva, ja sam i
borac.
Koje to reči još uvek nemate? Šta želite da kažete? Kakvu
tiraniju svakodnevno gutate i pokušavate da joj se prilagodite, dok vam od nje
ne pozli i od nje ne umrete, ćuteći i dalje? Možda sam ja, za neke od vas koje
ste danas ovde, oličenje nekog vašeg straha. Zato što sam žena, zato što sam
crnkinja, zato što sam lezbejka, zato što sam to što jesam - crnkinja, ratnica,
pesnikinja koja radi svoj posao i koja je došla da vas pita da li i vi radite
svoj?
I, naravno, i ja se plašim, zato što je preobražaj ćutanja u
jezik i akciju čin samootkrivanja koji je uvek skopčan s opasnošću. Moja ćerka
mi je, kad sam joj rekla o čemu ćemo razgovarati i o problemu koji imam s tim u
vezi, rekla: ''Kaži im kako nikad nisi celovita ličnost ako ćutiš, jer uvek
postoji neki delić tebe koji želi da se iskaže, i ako ga stalno ignorišeš, on
postaje sve luđi i sve uzavreliji, i ako ga ne iskažeš on će te jednog dana
udariti po zubima iznutra.''
Kad je o ćutanju reč, ono kod svake od nas poprima oblik
sopstvenog straha - straha od prezira, od osude ili straha od nekog suda, nekog
priznanja, nekog izazova ili uništenja. Ali, po mom mišljenju, najviše od svega
se plašimo vidljivosti bez koje, opet, ne možemo istinski da živimo. U ovoj
zemlji u kojoj rasne razlike stalno, iako prećutno, dovode do izopačenja vida,
crnopute žene su, s jedne strane, uvek bile izuzetno vidljive, a s druge strane
su kroz proces rasističke depersonalizacije učinjene nevidljivim. Čak smo i u
okviru ženskog pokreta morale da se borimo, kao što i sad to činimo, za tu istu
vidljivost koja nas takođe čini veoma ranjivim, ali i za našu crnu boju kože.
Jer da bismo preživele u čeljusti ove nemani koju zovemo Amerikom, moramo prvo
da naučimo najvažniju lekciju, a to je da nije bilo predviđeno da preživimo. Ne
kao ljudska bića. Kao ni većina vas koje ste ovde, bilo da ste crnkinje ili ne.
Ali ta vidljivost koja nas čini tako ranjivim, ujedno je i izvor naše najveće
snage. Jer ova mašina će ionako pokušati da nas sve samelje u prah, govorile mi
ili ne.
Možemo zauvek sedeti neme, svaka u svom ćošku, dok naše sestre i naša
bića propadaju, dok nam decu izopačavaju i uništavaju, dok nam truju zemlju;
možemo bezbedno sedeti u našim ćoškovima neme kao ribe, ali naš strah neće biti
ništa manji.
U mojoj kući ove godine slavimo praznik Kvanza, afričko-
američku svetkovinu žetve koja počinje dan posle Božića i traje sedam dana.
Postoji sedam principa Kvanze, po jedan za svaki dan. Prvi princip je Umodža,
što znači jedinstvo, odluka da se borimo za održa- nje jedinstva u sebi i u
zajednici. Jučerašnji princip, princip drugog dana, bio je Kudžičagulija -
samoopredeljenje - odluka da sebe definišemo, imenujemo i govorimo u svoje ime
umesto da dozvolimo da o nama govore drugi i da nas drugi definišu. Danas je
treći dan Kvanze i današnji princip je Udžima - kolektivni rad i odgovornost -
odluka da izgrađujemo i čuvamo sebe i svoje zajednice kao i da zajed- no
prepoznajemo svoje probleme i zajedno ih
rešavamo.
Svaka od nas je danas ovde zato što je, na ovaj ili onaj
način, privržena jeziku i njegovoj moći ali i zato što želi da ponovo zatraži
pravo na taj jezik koji su drugi usmeravali protiv nas. U preobražaju ćutanja u
jezik i akciju, od suštinskog je značaja da svaka od nas uspostavi ili
preispita svoju funkciju u tom preobražaju kao i da unutar njega svoju ulogu prepozna kao vitalnu.
Nama koje pišemo, neophodno je da preispitujemo ne samo
istinitost onog što pišemo već i istinitost tog jezika kojim govorimo. Što se
drugih tiče, to znači da koriste i šire te reči koje za nas imaju značenje. Ali
svima nama primarna je neophodnost da podučimo druge kako treba proživljavati
te istine i kako o njima treba govoriti jer u njih verujemo i poznajemo ih van
svake sumnje. Jedino tako možemo da opstanemo ako se uključimo u životni proces
koji je kreativan, koji se nastavlja i koji predstavlja razvitak.
Taj proces nikad nije lišen straha od vidljivosti, od okrutne
svetlosti koja me secira i možda o meni sudi; straha od bola ili od smrti. Ali
mi smo sve to već proživele, ćuteći, osim smrti. I ja sada sve vreme razmišljam
o jednom - čak i da sam se rodila nema ili da sam se zavetovala da ću celog
života ćutati zbog sopstvene bezbednosti, to me uopšte ne bi sprečilo da patim
niti da umrem. Dobro je tu činjenicu imati u vidu zbog stvaranja perspektive.
A tamo gde glasovi žena vape da ih neko čuje, svaka od nas
mora da preuzme odgovornost da potraži te reči, da ih pročita, upotrebi i
ispita njihov značaj za naše živote. Ne smemo se kriti iza navodnih podela koje
su nam nametnute i koje tako često prihvatamo kao svoje sopstvene. Neko, na
primer, kaže: ''Ja nikako ne mogu da podučavam pisanju crnopute žene jer je
njihovo iskustvo tako različito od mog.'' Ali koliko ste godina provele
podučavajući đake o Platonu, Šekspiru i Prustu? Ili drugi primer: ''Ona je
belkinja i šta bi ona uopšte mogla da mi kaže?'' Ili: ''Ona je lezbejka, šta će
da mi kaže muž ili šef?'' Ili opet: ''Ova žena piše o svojim sinovima, a ja
nemam decu.'' Ne smemo se kriti iza beskrajnih izgovora kojima sebi uskraćujemo
sebe i druge. Možemo da naučimo da radimo i da govorimo i onda kad se plašimo
na isti način kao što smo naučile da radimo i da govorimo kad smo bile umorne.
Vaspitali su nas da više poštujemo strah nego sopstvenu potrebu za jezikom i
definicijom. Dok ćuteći budemo čekale taj konačni luksuz neustrašivosti, teret
tog ćutanja će nam doći glave.
Činjenica da smo se mi ovde okupile i da ja izgovaram ove
reči predstavlja pokušaj da se to ćutanje prekine i da se premoste neke od
naših različitosti; jer ne koči nas ta različitost, već ćutanje o njoj. Mnogo je
ćutanja koja treba prekinuti
Preobražaj ćutanja u
jezik je odlomak iz
knjige Sestra Autsajderka, eseji i govori,Odri
Lord, sa engleskog prevela Dragana Starčević,
Feministička 94, Beograd 2002. Odri Lord (1934-1992) je bila
pesnikinja, radikalna feministkinja, lezbejka, majka, aktivistkinja za ljudska prava. Bila je i
među govornicama na prvoj gej paradi održanoj u Vašingtonu 1979. godine. Objavila
preko dvanaest knjiga poezije i šest knjiga proze.
No comments:
Post a Comment