Identitetske politike bez klasne optike
"Deset godina kasnije sve mi je bilo jasnije…", pjeva Jura Stublić u starom hitu koji još ponekad možete čuti na nekoj mainstream radio stanici u taksiju ili međugradskom autobusu. Deset godina trebalo je i meni da shvatim što se zapravo dogodilo kada sam pod literarnim imenom Nora Verde u aprilu 2011. godine nastupila u emisiji Drugi format Hrvatske televizije.
Do objavljivanja knjige "Posudi mi smajl",
prve u nizu koju sam potpisala literarnim imenom Nora Verde, bila sam
novinarka Antonela Marušić. A onda sam koncem 2010. godine pod spomenutim
imenom odlučila objaviti taj rukopis i krenuti u njegovu promociju. Polagano, s
postupnim izlaganjem: davala sam intervjue, koristeći za to ranije pripremljene
fotografije na kojima sam bila skrivena, dok se na nekima od njih pojavljivala
moja prijateljica. U medijima se ubrzo počelo mnogo govoriti o romanu,
nekritički i uglavnom deskriptivno, no glavni akcent bio je na lezbijskoj prozi
i autobiografičnosti teksta.
U trenutku izdavanja knjige moja uža obitelj bila je samo
moja majka. Strah da ću nakon što objave moj identitet ponovno biti izložena
njenom bijesu, povrijeđenosti, uvredama, gubitku kontakta, uvodio me u stanje
anksioznosti i straha. Nisam imala hrabrosti pokazati majci napisanu knjigu,
ali nisam željela ni prestati pisati.
Kada mi je urednica i voditeljica Drugog formata Vlatka
Kolarović ponudila gostovanje u emisiji Drugog formata, bila sam u dilemi:
otići (no, pod kojim uvjetima?) ili odbiti, odšutjeti, ostaviti za bolja
vremena. Nekoliko dana sam vagala i donijela odluku da se pojavim, ali bez
snimanja lica. Pristala sam govoriti, pod uvjetom da kamera može snimati neke
neutralne dijelove mog tijela, no ne i moje lice. Odluka da ipak nastupim došla
je iz potrebe da ipak, u obimu u kojem sam tada bila spremna, sudjelujem u
promociji knjige.
Došla sam u studio javne televizije i obavila snimanje,
odgovarajući na pitanja koja su mi postavljena. Sadržaja razgovora se ne
sjećam, pamtim samo jaka televizijska svjetla i nervozu koju sam se trudila
držati pod kontrolom. Ni u jednom trenutku nisam bila uključena u razgovor koji
su s voditeljicom i urednicom Vlatkom Kolarović vodile njezine dvije
gošće: aktivistkinja i spisateljica Mima Simić i teatrologinja i
komparatistica Lada Čale Feldman. Slušala sam što govore o queer
reprezentaciji, queer književnosti, seksualnosti u sprezi s književnošću.
Iskreno, većinu toga o čemu su pričale nisam do kraja razumjela: što od treme,
što od nenaviklosti na akademski diskurs koji su (primarno Čale Feldman)
koristile u izlaganju. Tadašnji osjećaj inferiornosti pred osobama iz njihovog
miljea tog je popodneva u meni narastao do krajnjih, jedva izdržljivih,
granica. S Prisavlja ću otići zbunjena i zabrinuta, s nejasnom slutnjom da se
dogodilo nešto zbog čega bih mogla zažaliti.
Na dan emitiranja nelagoda će me toliko snažno obuzeti da
emisiju neću ni moći gledati dulje od tridesetak sekundi, otići ću u drugu
sobu, zapaliti joint i gledati u sat, do isteka emisije. U danima koji će
uslijediti razmišljat ću o tome je li moja majka ili bilo tko iz njezinog
najbližeg kruga gledao emisiju. S nestrpljenjem ću primati njezine uobičajene
telefonske pozive, srce će mi lupati od straha kada na mobitelu pritisnem
zelenu ikonicu za javljanje.
Panika u meni polagano će se stišavati. I onda će se, za
manje od tjedan dana, na portalu Kulturpunkt pojaviti tekst Jasne
Žmak naslova "Gdje je nestalo outanje?", u kojemu će ona oštro
kritizirati moje pojavljivanje i uredničin pristup temi.
Tada, prije deset godina Žmak mi je odlučila uzeti mjere:
kao kod krojačice, izvadila je onaj meki krojački metar na namatanje i lijepo
me izmjerila. U tekstovima koje je u posljednjih deset godina periodično
objavljivala na neprofitnim portalima Žmak se hvatala u koštac s različitim
vrstama stereotipa, društvenih stigmi. Ljutila se, najčešće s pravom, na
muškarce: redatelje, pisce, muškarce na pozicijama moći. Meta njene kritike
rijetko su bile druge žene, a gotovo nikada lezbijke. Osim u slučaju Nore
Verde.
"Pojavila" se pod pseudonimom. I u mraku.
"Pojavila" se, dakle, kao što se tisuće gejeva i lezbijki svakodnevno
"pojavljuju" – zapravo se skrivajući, ostajući u ormaru, zatirući
vlastiti identitet, šuteći, potvrđujući tako, implicitno, vladavinu hetero
umova. Čak i kada ostavimo njezinu "pojavu" u ostatku medijskog
prostora po strani, njezino "pojavljivanje" u Drugom
formatu bilo je vrlo doslovno – doticanje dna. Dok je prije za potrebe
fotografiranja angažirala dublericu, ovaj se puta na televiziji odlučila
"pojaviti" sama, glavom i bradom, točnije – lica skrivenog u mraku,
glasa moduliranog do neprepoznatljivosti. Nora Verde govorila je tako o svojem
lezbijskom identitetu kao što maloljetne žrtve silovanja govore o traumatičnim
događajima iz svoje prošlosti. Govorila je iz pozicije straha. I, što je još
gore, srama."
Čitajući paragraf po paragraf osjećala sam nesmiljeni sram i
gotovo fizičku bol. Kad god u njemu spomene mene kao književnu autoricu,
Jasna Žmak stavlja navodne znakove. Takav postupak me zabolio i nešto više od
same argumentacije stavova.
Ne znam koliko sam puta u ovih deset godina pročitala tekst
"Gdje je nestalo outanje?". Možda 10, 15, 20 ili više, istinu zna
samo moj internetski pretraživač. I svaki put sam se osjećala poniženom,
bespomoćnom, posramljenom. Isti je to onaj sram koji sam osjećala kao
djevojčica i djevojka kada bi netko od mojih prijatelja došao u našu
iznajmljenu garsonijeru i vidio da ne samo da nemam vlastitu sobu, već ni
vlastiti krevet. Male, do gotovo nikakve šanse za ravnopravnu poziciju, imam
kada dvadeset godina kasnije gostujem u Drugom formatu: ja u mraku i s
moduliranom glasom, Mima Simić i Lada Čale Feldman na svjetlu, s vlastitim
glasovima i kredibilitetima aktivistice (Simić) i znanstvenice (Č.F.). Unatoč
knjizi koju u to vrijeme promoviram, ja nisam akterica, već samo fenomen,
pojava, na koju se one u emisiji osvrću. Pojava koja, kako se kasnije
ispostavilo, nema pravo na pogrešku.
Što sam u tom trenutku mogla izgubiti otvorenim
pojavljivanjem u Drugom formatu? I što je mogla izgubiti moja majka? Nikada
nećemo saznati jer ne postoji mašina za izračun ovakvih koordinata. No, važan
je osjećaj koji sam tada u travnju 2011. doista imala. Osjećaj užasa koji sam
gutala uz prvu jutarnju kavu, a koji mi je govorio da ću se, ako tada pristanem
na književno javno autanje, loše provesti: onako kako sam se provela šest
godina ranije kada sam majci priznala da sam lezbijka, nakon čega je uslijedila
bujica odbacivanja, verbalnog nasilja i ružnih epizoda. Godine ratova među
nama, bez ijednog saveznika u bližoj obitelji, njezin neizgovoreni i ne toliko
iracionalan strah da će na poslu u splitskoj pizzeriji biti etiketirana kao
"mater one lezbe koja piše knjige" i da će takvo što možda biti i
jedan od prikrivenih razloga za otkaz. A posao je lako izgubiti kada si SSS ili
NKV, zaposlena kod privatnika, na određeno vrijeme, a činjenica da nemaš
vlastiti stan, a ni ušteđevinu ne čini da se osjećaš bolje. Što u sličnim okolnostima
imaju za izgubiti Jasna Žmak ili Mima Simić, ne znam, ali nekako mi se čini da
pozicije nisu bile ravnopravne. Bez želje da zavirujemo u njihove imovinske
kartice (zaboga, pa još nisu saborske zastupnice!), valja ipak reći da one u
tom trenutku posjeduju neusporedivo snažniji društveni kapital i obiteljsko
zaleđe.
**
Kada mi je Žmak javila da će njezin stari tekst izaći u
knjizi koju priprema, no nešto izmijenjen, poveselila sam se svojem iskupljenju
i njezinom zaranjanju u vlastite zablude, autokritici. Frenetično sam otvorila
mejl s poslanim dokumentom i čitala, no sve što sam pronalazila bio je ponovno
isti stav. Tekst je u svojoj srži ostao isti, a u naknadno napisanom dodatku
autorica hvali moju ulogu za pozitivno razrješenje našeg javnog sukoba. Osjećaj
poniženja i srama sada je obnovljen jer je tekst ponovno otisnut u knjizi.
U rečenom dodatku Žmak citira moje samoobmanjujuće medijske
izjave kojima sam joj (nažalost) za to dala povoda. U njima se, tada nesvjesna
nejednakosti među nama, posipam pepelom, pokušavajući steći oprost Zajednice:
"Priznajem, bila sam tašta i nisam mogla odbiti gostovanje. Ego mi se na
kraju odbio o glavu. Sada sam opreznija. [...]" i "Priznajem,
reakcija me pogodila, ali to mi je jedna od najzdravijih životnih
lekcija." Zamjećujete li ključnu riječ: "priznajem". Izvedena
"pred sud" zajednice čiji sam dio željela biti, osjećala sam nužnost
da preuzmem odgovornost za medijski prijestup, zbog činjenice u koju sam tada
vjerovala: da sam osramotila LGBTIQ populaciju i da što prije moram poduzeti
sve da se iskupim i popravim učinjenu štetu.
U godinama koje su dolazile i nakon mog književnog autanja s
drugom knjigom Nore Verde, romanom "Do isteka zaliha", postala
sam, činilo se, "punopravna" članica te Zajednice. Napustila sam medijsku
korporaciju u kojoj sam radila, pridružila se (tada malenom, ali obećavajućem)
timu Vox Feminae portala koji je tada bio tek u začetku, ohrabrivala se pisati
o problemima koji tište LGBTIQ populaciju, samoobrazovala se i pokušavala steći
teorijska znanja koja do tada nisam posjedovala. Dala sam sve od sebe da
uspijem pripadati djeci liječnika, profesora, učitelja, novinara, poduzetnika;
ukratko pripadnicima srednje i više srednje klase koji su u aktivističkom i
kulturnom miljeu dominantna skupina. I koji imaju prostor i teorijski alat da
nas ostale predstavljaju. No, što kada za to koriste depolitizirani govor koji
zanemaruje društvene nejednakosti? Nikome ništa, u ovih deset godina nisam na
domaćim portalima pročitala ni jedan tekst koji se jasno pozabavio ovom
problematikom, oprimjeren konkretnim slučajevima ovakvih i sličnih praksi.
Deset godina trebalo mi je da shvatim jednostavne stvari:
nelagoda Jasne Jasne Žmak zbog mog književnog ormara zapravo nema veze sa mnom,
u pitanju je nespremnost srednje i više srednje klase da osvijesti svoje
privilegije i da kroz njih promatra društvo i vlastiti položaj u njemu. Radije
će se baviti identitetskim i uže umjetničkim pitanjima, za njih su školovani i
višestruko kapacitirani, u njima se osjećaju sigurnima.
Htjela sam da nakon svega Žmak napiše tekst o tome i objavi
ga u svojoj knjizi. Ali to je prljav, neugodan posao preispitivanja vlastitih
privilegija. Nema tu erosa, lezbijske žudnje, estetičkih kategorija. Koliko
dubok može biti zaron u vlastite zablude, možemo li se uopće referirati na
učinjeno u prošlosti, a da ne izbrišemo vlastiti identitet? I tražim li ovim
tekstom opravdanje za vlastitu autohomofobiju? Je li Žmak prije obračuna s
ormarušom Norom Verde trebala pročitati knjigu "Posudi mi smajl" i bi
li to išta promijenilo u njezinom osvrtu?
Pitanja nisu retorička i namjerno ih ostavljam otvorenima
jer ne mogu odgovarati sama na njih, naime – duboko sam uvjerena da je riječ o
temama koje treba iznijeti na stol i zajednički raspravljati o njima, a u raspravu
o reprezentaciji LGBTIQ zajednice uključiti i one čije glasove čujemo rijetko,
a u njihovo ime istupamo.
U knjizi "One stvari" u kojoj se nalazi tekst o
kojemu ovdje pišem, objavljen još jedan Jasnin tekst u kojemu
ona samokritički piše ponajprije o vlastitoj autohomofobiji. U ovom eseju
autorica nas upoznaje s procesom vlastitog autanja i naizgled samu sebe nimalo
ne štedi, no ponovno zaboravlja spomenuti istu stvar: kako su klasne privilegije
i vlastito obiteljsko naslijeđe odredile dinamiku njezinog autanja i
načina na koji ga prihvaćala njezina obitelj. A to su "one
stvari" o kojima smo do sada na glas govorili jako malo izvan teorijskog i
znanstvenog okvira.
Jer što nam vrijede identitetske politike bez klasne optike?
Vrlo malo.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje
pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Tekst je preuzet sa libela.org
No comments:
Post a Comment