Uvod: Prajd marševi na Balkanu
PARADE
PONOSA su ulične proslave ljubavi lezbejki, gej muškaraca, trans i queer
osoba. Prva Parada ponosa u svetu održana
je u Njujorku 28 Juna 1969. Do sada
Parade ponosa se organizuju na svim kontinentima, u više od 55 zemalja u oko 400
gradova. Na Balkanu, Parade ponosa su
organizovane u Beogradu, Zagrebu, Splitu, Sofiji, Budvi, Podgorici. Od balkanskih zemalja, proslave ljubavi bez
straha održavaju se u Atini - sedma godina, sa oko pola miliona ljudi na
ulicama, i u Solunu drugi put 2013. Sve
ulične proslave Ponosa uspeh su dugogodišnjeg rada hrabrih aktivistkinja i
aktivista pokreta za ljudska prava lezbejki, gej muškaraca, trans i queer
osoba.
Na
našem području, prve aktivnosti su počele osamdesetih u Sloveniji, a nakon toga
u Hrvatskoj i Srbiji. Sada je pokret aktivan
i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu i Albaniji. Medjutim, političke elite aktivno daju
prostor ultranacionalistima da zastrašuju LGBT aktiviste i manifestacije. Pro-nacionalističke političke partije i religijske institucije na
Balkanu proizvode militarističke i nacionalističke
vrednosti - koje su uvek seksističke i homofobne kampanje i služe da zastrašuju gradjanke i gradjane.
U našem regionu,
organizovano nasilje nad LGBT osobama je počelo 2001 na prvom Pride Beogradu,
zatim se u manjem obimu nastavilo na prvom Zagreb Pride-u 2002, na Queer
Festivalu u Beogradu i Sarajevu 2008,
Pride Beogradu 2010, Split Pride 2011, Budva Pride i Podgorica Pride 2013. Nasilje
se ispoljava kroz: verbalne pretnje, vredjanje, zastrašivanje preko interneta i
medija, masovna organizovana pojavljivanja ultra nacionalista-navijača, izvikivanja
izraza mržnje, bacanje predmeta na
povorke, bacanje petardi, dimnih bombi, kamenica, fizičke napade i u
poslednje vreme kroz kontra-manifestacije u znak slavlja 'porodičnih vrednosti'.
U ovoj
informaciji zabeležena su iskustva korisna za sistematsku pripremu onima koje-i
su odlučile-i da izadju na ulicu na Prajd parade u zemljama u regionu u kojima
ultra-nacionalisti najavljuju nasilje.
Uvod: emocije su važne
Ako planiramo da izadjemo na javne manifestacije u
kojima postoji mogućnost da ćemo osećati strah, evo nekih osnovnih znanja o
emocijama koje nam mogu biti od pomoći:
·
sve vreme
osećamo
·
osećati je
dobro - naše emocije su naše blago
·
svaka emocija
je dragocena, jer je naša
·
važno je
prihvatati svoje emocije – to je proces koji traje za ceo život
· nasilje
proizvodi stres ili traumu - emocije koje su obično posledica su: strah,
panika, bespomoćnost, krivica, sramota, osećanje inferiornosti, situacija
poniženja, ljutnja, bes, tuga.
· odgovorno
ispoljavanje naših emocija je dobro za nas, ali i za zajednicu. Za nas: zato što je isceljujuće za našu dušu, a za
zajednicu, jer govori da smo snažne jer ispoljavamo emocije i tu smo zajedno sa
svojim strahovima, bolom, ljutnjom -- na ulici smo i suprotstavljamo se organizovanoj
mržnji.
· odogovorno
ispoljavanje emocija znači ispoljavanje emocija tako da ne ugrožavamo
druge. To je hrabro. Recimo, ako plačemo
to je dobro. Ako smo ljute zbog nasilja, možemo
vikati. Ako smo u strahu, možemo pitati
nekoga da li može da nas drži za ruku. Dobro je pitati druge za podršku, dobro je
biti pitan-a, to samo govori o tome da smo snažne-i i asertivne-i.
·
važno je
znati da su osobe koje su prvi put na Paradi ponosa, ili su iz drugih gradova sa patrijarhalnim iskustvom, ili su iz višestruko
diskrminisanih grupa – posebno osetljive.
PRE ULICE
Dobro je
dopustiti svojim osećanjima da jednostavno postoje.
Priprema,
detaljna
- podsećamo se kako obično reagujemo na javnom
mestu kada dodje do nasilja. Svako reaguje različito, a za nas je važno da
unapred identifikujemo moguću reakciju na strah: neko se ukoči, neko ima potrebu da beži,
nekome idu suze, neko bi da se tuče... itd. Svaka ova reakcija je dobra.
- ukoliko su nam rekacije straha nasilne, dobro
je unapred osmisliti kako da ispoljimo agresiju a da ne budemo nasilne prema drugima oko nas. Možemo osmisliti radnje koje će
biti podržavajuće za sve, recimo mahati zastavom duginih boja što zahteva puno
telesnog angažmana, ili pevati glasno
osnažujuće pesme, ili ponavljati osnažujuće slogane, ili lupati bubnjeve svom snagom.
- dobro je unapred se dogovoriti sa nekom od
prijateljica – prijatelja u vezi toga kako ćemo medjusobno podržavati jedno
drugo, a u odnosu na svoje različite reakcije.
- dobro je dogovoriti se sasvim precizno šta ko
očekuje od druge-drugoga ako dodje do nasilja.
Strah je normalna emocija kad smo u prisustvu nasilja. Na primer, neka-o želi da je druga osoba drži
za ruku, ili da samo pita kako si,
ili da bude u blizini, a kad želi da ode dalje da joj se javi.. itd.
- na
primer, u prirpemi za Split Prajd 2012, bilo je reči da će možda biti nasilja,
pa se nekoliko aktivisktinja unapred dogovorila sa prijateljicama koje su bile voljne
da se drže za ruke u slučaju da ih obuzme strah. Sam dogovor je već ublažio
strah, a i za vreme povorke one su se sve
držale za ruke, što je pokrenulo simpatije okoline i pozitivne reakcije
drugih.
- ako se niste dogovorile-i unapred sa nekom od
prijateljica-prijatelja, možete to učiniti na samom početku manifestacije. Obično
ima vremena za dogovor. Nadjite osobu od poverenja da vam bude blizu.
- deo pripreme je i dogovor sa onima koji neće
izaći na ulicu, koji će gledati TV, biti na internetu, slati poruke preko mobilnog telefona ili
posmatrati dogadjaj iz drugog ugla i podržavati nas. Njihova podrška je jednako važna tamo - kao i
onih medju nama.
- ponudite se da vi budete osoba od poverenja
drugome. Naš strah se može kontrolisati i
tako što ćemo se brinuti za druge.
- iskustva su pokazala da može biti važno da se
ponese neki predmet ili deo odeće koji nas osnažuje i podseća na energiju
dobronamernosti prema samoj sebi. Imamo puno
primera tog tipa, na primer, jedna lezbejka je svake godine na Split Prajdu
nosila lezbejsku zastavu preko ramena koja je s jedne strane štitila a s druge strane joj pružala sigurnost, neki su nosili omiljene kape koje su ih štitile od kamenica i
davale im snagu....
Priprema, spoljni izgled
-- odeća :
dobro je unapred smisliti šta nam je važno, kako hoćemo da izgledamo na
danu Ponosa. Naš izgled je politički stav, ali isto tako može biti i naša
zaštita: iskustvo
nekih aktivista-aktivistkinja je da žele da se obuku na uličnoj LGBT
manifestaciji baš tako kako nikad ne mogu u homofobičnoj svakodnevici, sa svim
oznakama, lančićima, bedževima, itd. Druge-i
žele da ih niko ne prepozna i zato koriste npr. tamne naočare, ili se uviju u
zastave, ili se obuku drugačije od svog uobičajenog izgleda, šminkaju se, itd.
-- obuća: iskustvo nekih je da im je važno
da obuju ravne cipele, patike ili čizme, jer im to daje sigurnost, a i spremni
su da potrče ako zatreba.
-- glava: nekima je kapa ili marama važna
za manifestacije, jer ih štiti od sunca ili od tvrdih predmeta koje nekad
nasilnici bacaju na nas. Neke vole da iscrtaju lice bojama, šljokicama ili karminom.
-- fiziološke potrebe: pre odlaska na javne
manifestacije dobro je isplanirati sve što nam je važno u odnosu na jelo,
piće, hladnoću ili vrućinu, itd.
-- torbe - rančevi: važno je isplanirati da li ćemo nositi torbu/ranac
koji nam neće smetati, a može nam koristiti za sve što nam treba, ili sve što
nam treba možemo imati u džepovima.
-- mobilni telefoni: važno je pripremiti telefone sa dovoljno
kredita za telefoniranje i poruke, ili dogovoriti sa onima koji će ostati kod kuće kada da nas nazovu.
podsećamo se da smo
na ulici u svoje ime, ali da istovremeno i
predstavljamo svoju
LGBT zajednicu
Priprema, mentalna
-- mentalna
priprema za manifestaciju je važna. Nekad se ona sastoji u tome da se smisli rečenica
koja nas osnažuje. (Na primer, govorimo
u sebi ili na glas: Gej je OK, Lezbejska sreća je najveća, kvir je kul i sl.)
--
medjunarodna iskustva su pokazala da su sve vrste priprema primarne i ključne za
osećaj sigurnosti u okolini koja je nesigurna, krizna.
Na primer, izbor letaka koje delimo, natpisa koje nosimo, upotreba pištaljki,
planiranje sa kime ćemo hodati, u kom delu kolone ćemo biti, napred da nas
fotografišu ili pozadi da nas manje vide... itd. Isto tako, važno je da unapred
znamo kojim ulicama ide kolona i ko su osobe iz organizacije.
--
iskustvo je pokazalo da je dobro unpared isplanirati s kime i gde ćemo otići
posle ulične manifestacije.
-- za
organizatore je važno da znaju da je potrebno posvetiti posebnu pažnju
aktivistima iz malih mesta, konzervativnih zemalja i problematičnih sredina.
--
podsećamo se da je Parada ponosa naše ljudsko pravo, i da će istorija pokazati
da smo mi u pravu.
naše prisustvo na
ulici je politički čin
NA ULICI
ako dodje do nasilja i mi smo u intenzivnim emocijama:
- zapažamo ono što
osećamo u tom trenutku bez prosuđivanja ili analiziranja svojih osećanja.
· dišemo sa svešću o
svojim osećanjima.
· dobro je dopustiti
osećanjima da samo postoje tu gde jesu.
Ne moramo ništa raditi sa njima, samo
prihvatiti da je to ono što osećamo i pričati o tome. Sve što
je u našem telu je dobro. Na primer, svesne smo da nam srce kuca brže, da nam
je disanje uznemireno, da nam se ruke znoje... i znamo da je sve to normalno.
- odgovorno ispoljavamo svoja osećanja - tako da
ispoljavanje ne ugrozi druge. Ako npr. osećamo bes i imamo potrebu da ga
izbacimo to ne znači ući u tuču i obračun sa policijom ili nasilnicima kako
bismo se rešile-i te emocije, ali možemo reći na glas ono što imamo potrebu da im kažemo.
· ako nam se plače,
dajemo sebi dozvolu da plačemo.
· možemo sebi da
kažemo reči koje nam je potrebno da čujemo u tom trenutku, na primer: “Ja sam
dobro, ja sam na sigurnom“.
· ne reagujemo
nasiljem na nasilje, jer to neće promeniti situaciju.
· hodanje pored
osoba koje imaju javnu moć može da nam da osećaj sigurnosti, na primer pored
političara, stranih gostiju ili javnih ličnosti.
· koristimo
informacije/podršku od onih sa kojima smo u kontaktu preko telefona a koji nisu
sa nama u koloni.
POSLE ULICE
- unapred
se dogovoriti tako da po završetku manifestacije ne ostanemo same-i, da
znamo s kim i gde ćemo otići da
porazgovaramo. Važno je da je prostor (kafić, stan) u blizini dešavanja,
ali i da možemo slobodno da
razgovaramo.
- iskustvo je pokazalo da je nakon
manifestacije važno sastati se sa prijateljicama i prijateljima (aktivistkinjama-ima)
u cilju razmene iskustva. Najbolje
ćemo znati šta treba uraditi sledeći put tako što ćemo razgovarati o tome
šta se dogodilo na Paradi ponosa, šta smo uradile, osetile-i, šta su
naša iskustva, šta smo ovog puta naučile-i.
- emocije
koje su nam se javile na ulici obično su naše emocije od pre. Ako smo doživele jak strah, to osećanje
se može zadržati i dugo posle dogadjaja. Važno je da naše emocije shvatimo ozbiljno, da tražimo podršku, pričamo, čitamo, organizujemo konsultacije
ili radionice.
- nagradimo sebe za hrabrost za učešće u istorijskom dogadjaju.
Autorke teksta: Lepa Mladjenović i Sunčica Vučaj
Konsultacije za lezbejke:
sos.lezz@gmail.com
No comments:
Post a Comment